ISU-152, "Tamiya", 1:35

Previous topic - Next topic

T34


Crvene zastave gardijskih pukova prenesene su naprijed do ukopanih vozila i pješaka koji su poput čudnih grozdova stajali na njima, tiho pušeći u sjeni i razmišljajući o svojim šansama za preživljavanje. Još samo danas, sutra, još možda tjedan dana i svemu će nakon toliko patnje, smrti i muke doći kraj.
U svom nastupanju ka zapadu mnogi su nabavili ručne satove i gledali u polumraku  kazaljke koje su se turobno približivale prohladnoj, travanjskoj njemačkoj zori...
Sunce tog jutra nije bilo prvo svjetlo koje je obasjalo Sovjete i Nijemce, već bljeskovi bezbrojnih topničkih bitnica u pozadini Prvog bjeloruskog fronta; pojedinačni, korigirajući...da bi se brzo spojili u stravičnu igru svjetla, sjene i prašine.
Netko iz tenkovskog desanta se kleo kako se u čeličnoj utrobi samohotke čulo zveckanje boce...kratki, škrti smijeh prekinulo je škljocanje brava poklopaca za posadu. Moraju, uvijek tako rade, naređeno im je!
Crvena raketa je zaparala nebo...dvije, tri. Stroj se počeo tresti kako su okretaji dizelskog motora od 600 KS sporo rasli, mnogo sporije od divljih otkucaja srca automatičara koji su grčevito držali rukohvate. Poneka bi ruka kliznula s ručke krišom se prekriživši.



Samohotka je izronila iz svog skloništa i prizor koji se ukazao vrijedio je Tolstojeva pera; gdje god bi se čovjek okrenuo na zemlji koja je podrhtavala desetine vozila odjednom su nastajali kao da su izrasli iz zemlje; izlizani srebrni klinovi njihovih gusjenica bilo je sve što se moglo jasno razaznati iz sjena stopljenih sa krajolikom.
Tenk za tenkom, samohotka za samohotkom, sovjetski oklopni valjak krenuo je ususret prvoj liniji njemačke obrane podno sela Seelow. Kakofoniju tenkovskih gusjenica upotpunjavale su mnogobrojne sirene dok su im za leđima reflektori parali obzor u nastojanju da zaslijepe branitelje i sovjetskim tenkistima osvijetle ciljeve u pijavici dignute zemlje i prašine.

Topovi su pucali, svijetleći metci se zabijali u tlo ili nestajali u zraku. Bez većih gubitaka počeli su pristizati do prvih zacrtanih ciljeva. Topništvo i ,,Kaćuše" sigurno su ih dobro smekšali, pomislili su mnogi. Na svoj užas ubrzo su shvatili kako je glavna njemačka obrambena crta tek pred njima, skoro netaknuta topničkom pripremom.
Pojavili su se prvi, brojni bljeskovi skrivenih PO topova i ukopanih tenkova. U konfuziji pojačanoj fijaskom upotrebe reflektora koji su zbunjivali sovjetske posade naglo je rastao broj žrtava. Nesretno pješaštvo brisano je sa vozila rafalima strojnica i pogodcima topova a sve veći broj tenkova počeo je gorjeti pogrebnim krijesom, vlastitom žrtvom paljenicom na oltaru krvožednog, poganskog  teutonskog božanstva...
Ventilatori su ispuhavali barutne plinove dok je zapovjednik poluslijep tražio ciljeve nervozno udarajući u topnikova leđa vrhom čizme. U unutrašnjosti gdje su se  sjene sablasno borile sa škrtim bijelim svjetlom izgledalo je kao da munje paraju borbeni prostor vozila. Od opijajućeg vonja baruta nitko se nije obazirao na smrad izmeta, niti je itko mogao sebi priuštiti neugodu. Vozač je pognuo glavu i maknuo oči sa vizira; živci mlade slavenske duše popustili su pred vratima pakla koji je kroz uski vidokrug vozača izgledao još strašniji. Kroz uši je poput kletve primio ,,vozač, kratki" ! Mozak mu je radio kao sat; kočnica, 8 sekundi! 8 vražjih sekundi a onda nagazi po gasu iz petnih žila!
Neka opali, ma neka promaši taj prokleti hahar (Ukrajinac), samo da prođe tih 8 sekundi! Omanji je vozač stisnuo zube brojeći...niz brojki premošćivalo je tiho jecanje ,,Isuse maleni...Isuse maleni"...



Oprostiti ćete mi skromne literarne mogućnosti u mojoj želji da napravim originalniji uvod u recenziju nove ,,Tamiyine" makete: samohotke ISU-152.
Lijepo je vidjeti da se japanski div polako budi iz zimskog sna; nakon IS-2 bilo je ipak donekle razumno očekivati novu ,,ISU" obzirom na manje troškove proizvodnje zahvaljujući postojećim okvirima koje maketa dijeli sa svojim bratskim izdanjem ,,Staljina" čak i ako zanemarimo podužu ,,Tamiyinu" inertnost po pitanju novih kalupa oklopa u mjerilu 1:35. Nije na odmet spomenuti ni novo izdanje lakog tenka BT-7 (model 1935. god.) koje nas očekuje na ljeto...Pored sunca i mora, nadam se da ćete naći vremena, volje i novca za hladni sjaj sovjetskog čelika.



Samohotka ISU-152 nastala je na podvozju novog teškog tenka ,,IS" serije. Spada u red onih rijetkih protivničkih oružja kojih su se Nijemci istinski bojali. Poznata teška haubica  ML-20 sada je svojoj posadi pružila pokretljivost i debeli oklop što je omogućavalo direktnu konfrontaciju sa fortifikacijama i oklopnim sredstvima protivnika.
Oružje je bilo toliko moćno da je posebno razvijena protuoklopna granata bila u praksi nepotrebna. Oslanjajući se na masu projektila teškog 40 kg i silinu udara  vozilo je polako probijalo svoj put ka granicama Trećeg Reicha učinkovito se noseći sa svime što mu se moglo naći na putu. Određeni nedostatak bio je relativno mala količina raspoloživog streljiva (28 komada) no kako su svi operativni susjedi samohotke sada bili naoružani topovima u rasponu od 85mm do 122mm, ciljevi su pomno birani po potrebi. Učinak na istima bio je zastrašujući; manje zgrade su se urušavale, bunkeri pretvarali u ruševine a sa teških njemačkih tenkova letjele su kupole dok je udarni val eksplozije uništavao optiku, kidao gusjenice i ubijao nesretne posade. Više puta prijavljivan je slučaj prevrtanja njemačkog tenka usred pogotka što svjedoči o potentnosti haubice koja ionako ima status kalibrom najvećeg oružja instaliranog na neko oklopno vozilo u serijskoj proizvodnji iz Drugog svjetskog rata.
Od svog prethodnika SU-152 (podvozje KV-1S) vozilo je naslijedilo nadimak ,,Zveroboj" i potpuno opravdalo postavljena očekivanja. Naizgled prostrana unutrašnjost borbenog odjeljka (štićenog ukošenim oklopom debljine 90mm)  ipak nije pružala komfor. Veličina streljiva i masivan zatvarač haubice ostavljali su malo slobodnog prostora koji je i za standarde tog doba opisivan kao prilično skučen.



Sovjeti su našli rješenje u svom stilu; za posade su birali niže tenkiste.
Zanimljiva je i istinita crtica o drugom punitelju koji iako službeno nije bio na popisu posade (nasuprot  njemačkom JagdTigeru) biva svakako dobrodošao član a razlog takve prakse je očit i nameće se sam po sebi.
Od svog uvođenja u upotrebu u proljeće 1944. godine zajedno sa svojim malobrojnijim bliskim rođakom ISU-122, vozilo je dodjeljivano organizacijski nezavisnim mehaniziranim pukovnijama.



U ovoj fazi rata oklopni korpus Crvene Armije konačno je stasao u prvorazrednu silu velikih sposobnosti. Niz novih izvrsnih vozila korištenih od strane posada kojima se konačno mogao pružiti duži i time bolji trening, upotpunjen veteranima i vođen zapovjednim kadrom koji je u surovoj školi rata dosegao iznemoglog protivnika, pokazao je već u ljetnoj operaciji ,,Bagration" svu sposobnost izvođenja složenog manevra opkoljavanja i uništavanja protivnika u dubini. Vlastiti koncept kojeg nesretni Tuhačevski nikad nije imao prilike da isproba sada su izvodili Konjev, Rokosovski i najmlađi maršal Sovjetskog Saveza Černjakovski čija će se zvijezda naglo i tragično ugasiti pogibijom u Istočnoj Pruskoj. 
Samohotka ISU-152 postigla je izniman uspjeh u podršci tenkovskim formacijama prepoznat i činjenicom kreiranja zasebnih ,,Teških gardijskih nezavisnih topničkih brigada" koje su sadržavale 65 vozila. Tako ustrojene postrojbe borile su od Bjelorusije do samog Berlina obavljajući najteže zadaće kojima lakši rođaci nisu bili dorasli.
Neprekidno napadajući, trpjeli su znatno niže gubitke od sovjetskog prosjeka što je dokaz ne samo kvalitete i dominacije samog vozila na bojišnici već umješnosti i hrabrosti njihovih posada, muškaraca i žena koji su zorno pokazali germanskom ,,nadčovjeku" kako se rukuje suvremenim oklopnim oružjem.



Moram priznati da sam po pregledu kutije prvo tražio prozirno stakalce fara razmišljajući dali je ,,Tamiya" i ovdje izostavila taj sitni luksuz (koji to zapravo odavna i nije) kao u slučaju IS-2. No, sakriven u udubini trupa dočekao me mali okvir sa čak 5 primjeraka različitih veličina. No, sumnjam da je takva darežljivost slučajna imajući na umu prethodne redke...Od luksuza tu su jetkane mrežice motora, polivinilne kapice za glatku rotaciju putnih kotača, ljenjivaca, pogonskih kotača pa čak i potpornih? Ok, nekome će valjda i to poslužiti. Sajla je sintetička i iako na prvi pogled budi skepsu, vjerujte da biste teško natjerali metalnu da se pokori položaju u kom sajle na IS/ISU stoje na stražnjoj ploči a bilo bi i problema sa eventualnim pucanjem plastičnih i metalnih dijelova koji ih drže...dakle ovaj put se ne žalim na takav izbor proizvođača.



Prije samog osvrta na maketu napomenuo bi da se iz ,,Tamiye" može dobiti isključivo ISU-152, bez obzira na topovsku cijev i neke dijelove iz prethodnog JS-2 i česte usporedbe u tekstu na temelju kojih bi možda netko stekao krivi dojam.

O ,,Tamiyinoj" plastici u ovom izdanju zapravo i nema što da se kaže. Možda nije toliko detaljna i usitnjena kao kod ,,Dragona" (ne nužno) no jednostavno je predivna. Nalijeganje dijelova je savršeno a oni sami, od krupnijih do najsitnijih lako su i logički odvojivi sa 7 okvira, od kojih su po dva identična...



Trup je detaljan, kako nadgrađe tako i podvozje, kotači također odlični i detaljni.




Prisutna je tekstura čelika i varovi, no mjesta za poboljšanje uvijek ima.
Teška strojnica je izvrsna no i ne moramo ju nužno staviti a realnosti doprinosi i izbor kućišta poklopca sa i bez postolja za istu. Recimo da bi ISU-152 u pravilu nosila tešku strojnicu a ISU-122 ne.



Tu je i top D-25T i vjerujte sasvim je dostatan svojom kvalitetom no predstavlja višak pošto ga nemamo za što upotrebiti osim za odgovarajuće makete drugih proizvođača od čijih je cijevi daleko bolji.
Cijev haubice ML-20S je jako dobra, što se posebno odnosi na plinsku kočnicu no  pregled aftermarket cijevi za cijelu seriju neće škoditi...



...malo metalnog nakita za skromne sovjetske seljančice...


Sastavnica lijepo leži u ruci i na svojih deset stranica pregledno i jasno vodi nas ka uspješnom završetku projekta. Sugerira nam samo ,,Tamiyine" boje što ako ste iole informiraniji ne predstavlja nikakav problem.



Decali nude 4 opcije označavanja vozila; kako to obično biva riječ je o već poznatim i publiciranim primjerima što nipošto ne znači da ste ograničeni samo tim izborom. Inzistirati na krutom pridržavanju samo onog što vam nude proizvođači na temelju dokumentacije zapravo je smiješno, pa radi se o svega par postotaka fotografiranih vozila...Natpisi, petokrake, oznake; elementi su koji variraju kroz ratne godine i poštujući logički slijed (npr. taktičko značenje pojedinog broja, broj znamenki istog, godina, itd) imate popriličnu slobodu izražavanja...



Gusjenice?



Ako i zanemarimo izvrstan vinil, člankovite gusjenice sa dodatkom tračnica za kreiranje efekta obješenosti na potpornim kotačićima su i više nego dostatne.
Što se samog tipa gusjenice tiče, ISU-152 češće nosi one sa klinom na svakom članku, a ISU-122 i ISU-122S sa člankom na svakom drugom. Odstupanja naravno ima pa se ,,Tamiyina" lijenost po tom pitanju u ovom slučaju da oprostiti, a sigurno razloge treba tražiti i u ekonomskoj pozadini.
Za one koji žele više ili mogu priuštiti na raspolaganju je nekoliko proizvođača gusjenica u tzv. ,,workable" opciji. Mada posjedujem više setova Friulki ovaj put bez imalo dileme moj odabir bi bile doslovno fantastične gusjenice od ruskog proizvođača ,,Masterclub".



,,Friul" se lakše slaže no ne razlikuje lijevu i desnu stranu; također, članci zahtijevaju manje čišćenja od ovdje prikazanog konkurenta no ,,Masterclub" je lakši (rezin), detaljniji i daje različite pinove za vanjsku i unutrašnju stranu svake gusjenice što je i razlog nešto dugotrajnijeg slaganja. Za oba seta zlata bi vrijedilo imati neku od električno pokretanih bušilica kako biste člancima ,,pročistili grlo", naime ručno bi to išlo prilično duže i pogađate frustrirajuće. No, tko nije doživio da mu borer uđe u prst pri 5000 okretaja u minuti ne zna što je istinsko zadovoljstvo bavljenja maketarstvom.
Također, ,,Masterclub" je po ukupnoj nabavnoj cijeni skoro dvostruko jeftiniji od ,,Friula" ukoliko ste voljni malo pročešljati internetske shopove i čekati aktuelne, poprilično duže rokove isporuke s Dalekog istoka no što god da izabrali nećete pogriješiti. Ne treba podcijeniti ni onaj šminkerski, metalni sjaj i težinu "Friulki", vole ga i fotoaparat, sudci, svi ga vole... :)



Vrijedi spomenuti da barem po mom mišljenju visoka cijena i određeni nedostatci (pin markovi na unutrašnjem dijelu članaka) brišu iz razmatranja inače sofisticirane i izgledom prvoklasne gusjenice od japanskog ,,Modelkastena". Ostale brandove poput ruskog,,Miniarma" nisam imao u rukama pa ne mogu ništa reći a novost na tržištu su i jeftine gusjenice od ,,Trumpetera" prvenstveno predviđene za korištenje na njihovoj ,,KV" seriji no mogu poslužiti i ovdje a što se tiče njihove kvalitete i sistema slaganja ostaje da vidimo...

Što je s konkurencijom?



,,Dragon" je reizdao svoju ISU-152 i u pakiranju pospremio sve tri cijevi i dva različita mantleta kako biste mogli stvoriti ISU-152, ISU-122 ili ISU-122 S.



Također, na tržištu je dugo i originalni Dragon ISU-152 / 122 S pa je pregledom kutija jasno da nema nikakvog poboljšanja mada je riječ o vrlo dobrim maketama koje ne zaostaju mnogo u detaljima za ,,Tamiyom". Nažalost, nije korigirana stara greška nešto manjih putnih kotača u odnosu na točne ,,Tamiyine" pa čak i ,,Zvezdine" kotače.
Za one koji možda ne razlikuju ove skraćenice riječ je  vozilima koja umjesto haubice ML-20 nose top A-19 kalibra 122mm, dok sufiks ,,S" označava isti top s dodatkom plinske kočnice i poluatomatskog mehanizma zatvarača tj. da skratim priču identično oružje sa teškog tenka IS-2 naziva D-25T pri čemu je promijenjen mantlet topa.



Tu je i stara, jeftina ,,Italeri" maketa u ,,Zvezdinom" prepakiranju, koja se uz malo dobre volje može ocijeniti kao dostatna, uz dodatak aftermarket gusjenica i cijevi, te ponešto žice i miliputa i vrlo jeftini set jetkovine od ,,Eduarda". Iz ovog izdanja možete složiti samo ISU-152.

Zaključak!

Tamiyina ISU-152 možda i neće nikog oboriti s nogu što nije testament eventualnog prosjeka već odraz razmahalog tržišta na kojemu se nudi svašta i izvjesne razmaženosti samih kupaca. Maketa je decentno, oku i duši ugodno izdanje koje svoje vlasnike neće mučiti već im pružiti istinsko zadovoljstvo sklapanja, bojanja i pokazivanja čineći idealan par maketi IS-2 istog proizvođača ili ,,Dragonovoj" seriji istih teškaša. Dovoljno je bogata detaljima da nitko neće patiti od kompleksa manje vrijednosti zbog eventualnog nekorištenja postojećeg (,,Voyager") ili budućeg PE seta dok s druge strane predstavlja idealnu početnu poziciju za one koji ne poznaju kompromis.
U vremenu neizvjesne sutrašnjice koja u čovjeku budi anksioznost i polako briše pojam sigurnosti i vjere u bilo što, ,,Tamiya" se potrudila svima nama ponuditi mali komadić čistog maketarskog užitka pri tom čak ne tražeći prevelike novce. Po tečaju najdraže valute (...all the way, U.S.A.) koštati će vas između 250 i 300 kuna a kao i uvijek najpovoljnija je u radišnih isljednika ,,kulturne revolucije" dok je matični japanski shopovi definitivno previsoko cijene...Europa je u gornjem domu po cijenama no ako vam se ne čeka...
Dakle; ako volite saveznički oklop, svakako kupite ,,Tamiyinu" ISU-152, tj. kupite dvije da biste uz metalnu cijev došli i do ISU-122. Doći ćete na svoje i ako volite jednostavne a još uvijek detaljne makete, optimalno rascjepkane i pogođene po ukusu svih. Pri izlasku iz pošte sjednite u kafić, otvorite kutiju i popijte gutljaj kave...garantiram vam da ćete barem na trenutak i bez Hegela spoznati definiciju životne sreće...tako jednostavne i prolazne, tako zavodljive. Baš kao i maketarstvo. Živjeli!

Zahvaljujem Iwtchi na ustupljenim fotografijama Dragonove makete  ;) a cijenjene moderatore molim ukoliko je moguće da fotografije ostave u izvornoj veličini, optimizirane su i brzo se učitavaju.

Za @kija  :D, pozz!