JS-1 / JS-2, "Dragon", 1:35.

[T34]

...uočivši neprijateljske tenkove u nastupanju, zapovjednik ,,Tigera" je naredio paljbu. Punitelj je viknuo ,,spreman"i s rukama prekriženim na prsima odmaknuo se od zatvarača a vozač je već po navici zaustavio tenk, ubacio u prazan hod dodavši gas; motor je počeo urlati na oko 2000 okretaja u minuti, dajući snagu hidrauličkom sklopu teške kupole koja se počela okretati ka svom cilju. Topnik nije imao vremena da razmišlja o nepoznatoj silueti neprijateljskog tenka; već toliko puta odigran scenarij se ponovio i  88mm granata uz zasljepljujući bljesak je krenula ka svom cilju. Na zaprepaštenje posade granata se odbila od svoje mete, mada je oblačić dima i prašine na istoj svjedočio pogotku a sovjetski je tenk zastao da bi samo trenutak kasnije uz trzaj krenuo naprijed...
Tog su dana njemački tenkisti uništili sovjetski teški tenk novog tipa, ali pojava ,,JS" serije svjedočila je sumraku premoći njemačkih topova i postavila potpuno nove taktičke zahtjeve pred njemačke posade. Brojčanu premoć protivnika kompenzirali su oklopom, većom vatrenom moći i barem u tom stadiju rata, nenadmašenom taktičkom vještinom.
U tenkovima ,,JS" serije dobili su protivnika koji će moći diktirati uvjete borbe, boriti se sa uspjehom na mnogo većim udaljenostima i koga će već poslovično, Nijemci susretati brojčano superiornijeg.



Ovaj kratki opis akcije uvod je u recenziju nove / stare makete tenka JS-1/2 koju nam u svom reizdanju, uz malo šminke kao kit broj 9108 donosi ,,Dragon" no prije pregleda kutije slijedi malo povijesti...

Na početku Drugog svjetskog rata Sovjetski Savez je bio jedina nacija koja je u svom posjedu imala moderni teški tenk. Naravno riječ je o ,,KV" seriji koja je generalno smatrana uspješnom, usprkos nikad riješenim manama i problemima u proizvodnji; ,,KV" je bio tehnički zahtjevno i skupo vozilo, mada su Sovjeti uspjeli proizvesti nekih 11 tisuća šasija koje su poslužile za različite modele baznog vozila i samohotku SU-152.
Transmisija je bila loša i nepouzdana, pa je teoretska maksimalna brzina praktično bila neostvariva a naoružanje je smatrano nedostatnim jer je 76mm top nosio i znatno jeftiniji T-34, pred kojim KV-1 nije nudio nikakvu prednost osim debljeg oklopa i radio uređaja. Kada su na scenu stupili 75mm i 88mm njemački topovi, ,,KV" je izgubio svoj smisao i naveo je generala Mihajla Katukova, heroja bitaka kod Tule i zapovjednika prve gardijske oklopne postrojbe u sastavu Crvene Armije da upitan za mišljenje prilično hrabro odgovori Staljinu ,,a što će mi taj tenk koji ne vrijedi mnogo više no T-34, usporava čitavu jedinicu na fronti a za sobom poruši mostove". No teške borbe su gutale toliko vozila da nije bilo govora o prestanku proizvodnje bilo kojeg oružja; sve što se kotrljalo i pucalo, proizvedeno, zarobljeno od Nijemaca ili dobiveno od Zapada hitro je slano na bojišnicu. Masovna selidba industrije na istok još je bila u punom zamahu i dvadeset godina kasnije maršal Žukov priznao je u razgovoru za televiziju kako u sebi nije bio siguran u uspjeh obrane Moskve i SSSR-a u cjelini. Svoje najveće trenutke KV-1 doživio je u prosinačkoj protuofenzivi; 5. prosinca, u rano jutro nakon pažljive pripreme i topničke vatre snijegom prekriveni divovi krenuli su prema njemačkim linijama praćeni ,,Tridesetčetvorkama" i pješadijom na skijama i konjicom. Prorijeđeni redovi promrzlog njemačkog pješaštva i beskorisni PO topovi kalibra 37mm i 50mm pregaženi su i nagnani na povlačenje koje se mjestimice pretvorilo u bijeg; tenkovi smrznutih motora su napuštani a vojnici su bacali svoje oružje. Sovjetski je napad rano izgubio svoj zamah i danas znamo da je cilj ofenzive samo djelomično ostvaren, no ipak je potisnuo Nijemce nekih 200 km od Moskve i ulio očajnički potrebno samopouzdanje trupama koje su do tada znale samo za skupe poraze i povlačenje. Pokazalo se da je neprijatelj itekako pobjediv, i da vrag ,,nije tako crn što se čini". Do konačne pobjede na ruskim, ukrajinskim i bjeloruskim stepama te na poljskim, istočnopruskim i  pomeranijskim ravnicama i ulicama bezbrojnih gradovima u 4 nepune ratne godine na posljednjoj će stajanci ostati oko 80 tisuća sovjetskih oklopnih vozila. 
Mnogi od tog broja su popravljeni a dobar dio otpada na beskorisne lake tenkove ili čisto tehničke kvarove, ali sami broj ispunjava užasom i daje prikaz samo jedne kockice tog strašnog mozaika ljudske nesreće i patnje, dok s tehničkog aspekta svjedoči o nezamislivo zahtjevnom karakteru sukoba, po sve protagoniste.
Sovjeti su pronašli prilično uspješan balans kvalitete i kvantitete, nasuprot Nijemcima koji su svoju filozofiju usmjerili ka proizvodnji manjeg broja sofisticiranih i barem na papiru superiornih vozila. Povijest je pokazala da je sovjetski (i saveznički) pristup bio ispravan i omogućio je njihovima armijama neprekidnu pokretljivost, što je bolno nedostajalo Wehrmachtu u zadnje dvije godine rata - ozbiljan nedostatak za vojsku koja se uvježbavala samo za napad. 
No vratimo se ukratko na priču o sovjetskim teškim tenkovima. Sredinom rata sovjetska je industrija mogla sebi priuštiti razvoj novih tipova oružja bez ozbiljnijih zastoja u proizvodnji. Stari ratnik ,,KV" bio je na kraju svog razvojnog puta i u bitci kod Kurska doživio je klimaks svoje uloge u ratu; KV-1S i KV-85 bili su samo potvrda da je konstrukcija dala svoje. Već spomenuta samohotka SU-152 ocijenjena je vrlo uspješnim projektom no tu priča o ,,KV" seriji završava i ustupa mjesto tenkovima iz obitelji ,,Josif Staljin".

Konstruktori su svjesno odabrali novo ime tenka, kako bi se kod državnog vodstva osigurala sredstva i postigla dobra volja. Što su Sovjeti tražili od novog vozila? Esencijalno, ispravak nedostataka prijašnjih teških tenkova bio je na prvom mjestu.
KV-1S je već postavio neke smjernice, između ostalog novi mjenjački sklop  i kupolu sa osmatračkom  kupolicom zapovjednika kao standardom, nižu siluetu te bolje raspoređen i balistički učinkovitiji oklop. Olakšano je i upravljanje vozilom koje će ponijeti 85mm top no kako se znalo da će T-34/85 biti naoružan istim oružjem, vođa konstruktorskog tima, general Kotin, tražio je jači top za novi tenk te je na kraju odabran već postojeći 122mm top naziva A-19, inače izvrsno topničko oružje u naoružanju Crvene Armije. Kod izbora kalibra dotičemo se problema koji predstavlja kompromis između tražene kvalitete i dostupnosti; naime, novorazvijeni  D-10 kalibra 100mm konstruktora Petrova bio je mnogo bolji po karakteristikama i kako će pokazati njegova bojeva upotreba na SU-100 vrlo smrtonosan po sve njemačke tenkove pa čak i ,,Kraljevskog Tigra" no top je bio nov a garanciju neprekinute isporuke cijevi i streljiva  nije mogao jamčiti nitko, stoga je odabran dostupan 122mm top na kom su izvršene potrebne preinake (prozvan D-25T) kako bi se prilagodio uporabi u oklopnom vozilu.
Poznati su i rezultati testiranja jednog od prvih primjeraka novog teškog tenka: granata ispaljena sa 1,5 km probila je prednju ploču ,,Pantera" nastavivši svoj put kroz čitavi trup vozila, motor i na kraju izletjela kroz stražnju ploču. Manje je poznato da se po ispaljivanju u komadiće razletjela plinska kočnica pri čemu je jedan od fragmenata umalo ubio maršala Klimenta Vorošilova! Dok se otklanjao taj nedostatak prva serija vozila je opremljena 85mm topom (JS-85 / JS-1), ali se smatra kako je beznačajno mali dio ove serije od stotinjak vozila upućen na front kako bi se ispitalo vozilo u borbenim uvjetima; većina ih je prenaoružana 122mm topom.Vozila su raspoređena poput prethodnika u tzv. ,,Teške gardijske probojne pukovnije" i dodjeljivana su većim formacijama po potrebi i strateškoj važnosti, dakle u osnovi vršili su istu ulogu namijenjenu njemačkim ,,Tigerima" osim što je ,,Tiger" vrlo rijetko sudjelovao u napadnim operacijama za što je naravno ,,kriv" vjetar rata koji je sada puhao sa istoka.
Od samog početka pojavili su se problemi. Novi tenk je bio kompleksan za sovjetske standarde i jedan dio kooperanata muku je mučio sa rokovima i kvalitetom isporučenih dijelova. Kvaliteta čelika nije zadovoljavala u potpunosti i do određenog stupnja je umanjivala vrijednost oklopa, a dolazilo je i do pucanja i unutrašnjeg fragmentiranja  istog usred pogotka koji nije penetrirao. Vidljivost iz vozila je bila slaba a optika nije bila podesna za gađanja na većim udaljenostima čemu je doprinosila i relativno niska brzina leta zrna (oko 730m/sec). Punitelj je imao neugodan posao da u skučenom prostoru zasebno puni projektil i barutno punjenje (kod 122mm topa) pa je brzina vatre iznosila u najboljem slučaju tri hitca u minuti. Još najveći nedostatak  bio je broj raspoloživog streljiva: svega 28 granata. No, za razliku od srednjih tenkova regimente naoružane sa JS-2 imale su dvije prednosti; standardni radio uređaj i birane posade, što je mnogo puta došlo do izražaja. Također, članovi posada novih teškaša imali su najveće izglede da prežive; na tri uništena T-34 dolazi tek jedan uništen ,,Staljin" . S vremenom su nedostatci ispravljani; plinska kočnica je redizajnirana, periskopi su zamijenjeni boljima a uslijedio je i radikalan redizajn prednjeg dijela vozila čime je balistička zaštita znatno poboljšana. Kasniji primjerci nosili su i tešku strojnicu kalibra 12,7mm. Jednom kada su se posade navikle na nove tenkove počeli su koristiti prednosti masivnog oklopa i topa koji je njemački oklop lomio kao čokoladu; ,,Panter" se morao približiti na pola kilometra kako bi bio siguran u uspjeh dok je ,,Tigar" probijao ,,Staljina" na nekih 1,5 km čime su Nijemci dovedeni u inferioran položaj koji im je donekle olakšan činjenicom što su uglavnom vodili defanzivne bitke dok su Sovjeti morali jurišati u pravilu na pripremljenu obranu.  JS-2 se uz pravilnu taktičku uporabu mogao nositi i sa preko dvadeset tona težim ,,Kraljevskim Tigrom" što zorno pokazuje i znamenita bitka vođena u sklopu velike sovjetske ofenzive na Odri u siječnju 1945. godine kada je poražen Pz. Abt. 524.
Značaj sektora fronte i strateško očekivanje od nastupajuće ofenzive mogli ste mjeriti po broju postrojbi opremljenih sa JS-2 koji su sačinjavali specijalnu rezervu ,,Stavke".
Kada se broj dostupnih tenkova povećao ( ritam proizvodnje je iznosio između 300 i 450 primjeraka mjesečno do kraja rata), organizirane su jedinice veličine brigada, koje su brojile 65 vozila. Ovaj tip organizacije dao je pečat taktičkom djelovanju tenkova JS-2 i pokazao se iznimno uspješan; u stopu su ih pratile slične formacije naoružane sa ISU-152. Koliko god bio uspješan u PO borbi, ,,Staljin" je davao najviše u području za koje je bio i namijenjen a to je proboj neprijateljske utvrđene linije. Granata teška 25 kilograma imala je strahoviti učinak na pješaštvo i PO topove a jurišu valova teških tenkova bilo je i po njemačkim izvorima, nemoguće odolijevati. Vrlo su rijetki primjeri kada je obrana makar kratkotrajno izdržala, kao kod Turgul Frumosa u Rumunjskoj ili u početnim fazama juriša na Seelowske visoravni kod Berlina a i tada krivicu snosi nedovoljna priprema i krivi taktički pristup Sovjeta.
Pravilno upotrebljen, JS-2 je bio strahovito oružje i najopasniji protivnik njemačkom oklopu u čitavom ratu. Ostaje upamćen kao ,,Tenk pobjede" a slika jednog primjerka parkiranog pored Brandeburških vrata i ,,Zlatne Else" (čije je postolje Speer po nalogu Vođe morao povisiti za 7 metara) prisutna je u brojnim publikacijama i knjigama koje se bave ovom tematikom i predstavlja simbolični trijumf jedne filozofije oklopništva koja je na kraju iznjedrila pobjedu, tešku i krvavu kao i zastava koju su vojnici Crvene Armije zabili u trbuh skulpture konja na njemačkom Reichstagu.



Ajme na maketu!

Dakle pred nama je pakiranje podvojene ličnosti Josifa Staljina u svom ,,narančastom" izdanju prošaranom crvenim natpisom ,,Super Value Pack" i ,,2 in 1" - već poznatom oznakom koja ne znači da ćemo dobiti dvije makete, već izbor dvije verzije istog vozila od kojih naravno, možemo kompletirati samo jednu.
U kutiji se nalazi i komplet sovjetske pješadije koji se koliko znam nekad prodavao zasebno, riječ je o 4 figure i pripadajućem naoružanju među kojim se nalazi kao kuriozitet i njemačka jurišna puška StG-44, koju je ironijom sudbine ranjeni zapovjednik tenka T-34 Mihajl Timofejevič Kalašnjikov uzeo kao uzor za...no dobro.
Riječ je o reizdanju stare makete i to se vidi, mada bez brige, sve zasad miriše na dobro i dobro će završiti, uz par sitnih packi.
Mene osobno raduje što se na tržištu nalaze svi bitni modeli tenka JS-2, dakle sada imamo u sklopu ove makete JS-1 (JS-85, JS model 1943. god.) te JS-2 (JS-122 ili JS model 1944. god. ) a ,,Tamiya" i ,,Zvezda" donose nam JS-2M sa novom ukošenom prednjom pločom (i još nekim izmjenama)s tim da bi ,,Zvezdin" (stari ,,Italeri" zapravo) obzirom da nosi strojnicu trebao predstavljati kronološki posljednji proizvodni niz ovog vozila. Koliko to već ima smisla - malo bi usporedio te tri makete malo kasnije, a ono što sam prvo napravio je da sam usporedio plastiku ,,Dragonove" starije makete ,,ISU-122S" i naše obzirom da dijele mnoge zajedničke dijelove te mogu reći da je plastika na potpuno istoj razini, bez ikakvih poboljšanja.Da ne bude zabune, pred nama je jako dobra maketa, čak i ukoliko Vas sam subjekt ne zanima previše pa niste spremni na opraštanja.



Odljev je čist, precizan, nivo detalja je na razini s kojom se neki renomirani proizvođači mogu podičiti tek u najnovijim izdanjima.
Stoga, najlakše je otvorivši kutiju ugledati novitete u ovom pakiranju a oni se odnose na novi dizajn sastavnice i na dodatak ,,MagicTrack" gusjenica koje kao što i treba biti za rane verzije Staljina nose klin na svakom drugom članku. Da se razumijemo, pravila nema i nije nemoguće da se kasniji tip gusjenice nađe na ranijem vozilu, no ipak tek zadnje serije JS-2 te naravno ISU-152 i JS-3 u pravilu nose drugi tip, iste gazne površine ali sa klinom na svakom članku.
Drago mi je što ovdje nije prisutan famozni ,,DS vinil"...jer čini mi se da je u sličnom reizdanju ,,Pershinga" primijenjeno takvo rješenje.
Znate, ljudi su čudni...znam neke koji pljuju po vinilu čim ga vide, i glavna mana te i te makete su im vinili a onda se pojavi Dragon sa DS vinilom i odjednom je taj vinil dobar i primjedbi nema (ili se ne smiju izreći po sponzoriranim forumima u svijetu?). Ne pljujem po ,,Dragonu" da se razumijemo, a DS vinil je najbolje od vinila dosad viđeno, ali ljudi moji makete koje opasno probijaju sve cjenovne barijere po meni bi trebale sadržavati članke a ne vinil ma kakav bio. Ukoliko želite mijenjati DS vinil za workable gusjenice, strah me izračunati na koju bi se cifru popela neka novija ,,Dragonova" maketa, jer nekad bi se kupio ,,Dragon" i to se smatralo zaokruženom investicijom...a sada su nas lupili po nosu, i novčaniku...
No zato je naša maketa koštala pristojnih tridesetak Dolara bez poštarine, što je OK cijena i čini bitnu (hm... 50%-tnu i više) distinkciju u odnosu na novija izdanja istog proizvođača.



Kod sastavnice upada u oči  njen znatno manji format i ne trudi se ni sakriti da maketa ne pati od kompliciranosti i sitničavosti; na 5 okvira (donji dio trupa je zasebno pakiran) broji 470 dijelova računajući gusjeničje članke i pripadajući set pješadije, no kao što kažem na prvi pogled je jasno da se nećete previše umoriti oko ove makete.
Meni osobno je i simpatično nakon dugo vremena otvoriti sastavnicu koju preletite pogledom i prolistate za par trenutaka; tako je to nekad bilo i neka ne zamjeri nitko, teško da će tako ikad više biti. Na zadnjoj strani stisnute u gornjem dijelu su tri sheme bojanja vozila ali prisutni decali dovoljni su za dva primjerka JS-2; jedan nam je ostavljen neoznačen u zimskoj shemi a riječ je o JS-1.



Kao kod Italerija u 72-ojci ako se ne varam i ovdje se pojavljuje zanimljiva trobojna shema koja neodoljivo podsjeća na njemački oklop i neupućeni pomisle na prvi trenutak kako je riječ o zarobljenom vozilu ili makar o zarobljenim bojama no ni jedno ni drugo nije točno. Osim standardne zelene, Sovjeti su koristiti tamno zemljano - smeđu i nijansu žute / boje pijeska u raznim varijacijama i tako su bojani tenkovi u Afganistanu (ne mislim na osamdesete godine prošlog stoljeća jasno), mnogi laki tenkovi prije rata a rijetko i vozila u Drugom svjetskom ratu.
Tu je i shema kako pobojati pješake i opremu, pa se možemo vratiti na bit svega a to je plastika. Mene kod ove makete smeta jedna jedina stvar; to što nema sajli ni u kom obliku ajd OK ali mislim da je ,,Dragon" trebao dodati prozirno stakalce fara, a ne ostaviti plastično iz originala. Isto rješenje na svoju sramotu nudi skuplja ,,Tamiya" stara dvije godine tek. Istina, ,,Tamiyin" Staljin nudi niz sitnica koje ovdje nedostaju (uvjetno rečeno); polivinilne kapica za osovine kotača, PE mrežice motora, sintetičke sajle i u nekim detaljima je bolji no ako ćemo biti fair, ukupno ne grabi mnogo naprijed od vremešnog ,,Dragona" i stoga ove makete čine idealan par na svačijoj polici, dok je ,,Zvezda" ipak budimo realni miljama iza konkurencije, no košta dva do tri puta manje od konkurenata kako gdje, pa tko voli neka izvoli.

Jednom kada zagrebemo ispod površine i oslobodimo se predrasude prema staroj maketi, obuzet će nas osjećaj zadovoljstva i divljenja; što li je tek ,,Dragon" predstavljao u doba prije desetak godina?



Trup je izvrstan, pun varova i teksture koja možda djeluje pomalo jednolično, no to nije nedostatak a ukoliko nekom navedeno smeta na dohvat ruke je Mr. Surfacer.



Donji dio trupa je također iznimno detaljan, nimalo ne zaostaje za gornjim dijelom.
Tekstura je prisutna i na manjim dijelovima gdje bi trebala biti, npr. na kupolici zapovjednika i na plinskoj kočnici topa koju biste mogli dodatno detaljirati no sama po sebi cijev je više nego pristojna.



Kupola je za 5, njena detaljnost sa mnogobrojnim sitnim i preciznim detaljima, poput otvora zapovjednika i punitelja, poklopaca periskopa, teksture i tvorničkog broja odljeva te naravno prisutnih varova mami diskretan osmijeh na licu. Varovi se na boku kupole nalaze na mjestu spoja pa ako želite sačuvati originalne potrebno ja malo pažnje i korištenje finijeg ljepila, ili pak napravite svoje miliputem odnosno nekom drugom metodom. 



Staljini se dakle razlikuju po brkovima, a alternativni izbor na raspolaganju koji će maketu odvesti do završetka  kao  JS-1  je okvir ,,H" gdje se uz par sitnica nalazi ono bitno; top DT-5 85mm, pripadajući mantlet i rukohvati na kupoli starog tipa, naslijeđeni sa KV-85.



Novost u odnosu na originalno pakiranje su ,,MagicTrack" gusjenice, koje se očišćene nalaze u zasebnom pakiranju te broje 92 članka sa klinom odnosno 92 bez klina. Pored njih možete vidjeti kako izgledaju istovrsne gusjenice u ,,workable" opciji od MasterKluba, korištene na nizu vozila počevši od KV-1S pa nadalje.



Svi sitni detalji su pristojni do jako dobri, čisti, flasha ni nema, tek pokoji sink/pin mark na manje vidljivim mjestima i unutrašnjim sekcijama većih dijelova.
Kao i kod većine starijih maketa uzduž mjesta prolaska gusjenice sa gornje strane nalazi se šupljina, što nekima jako smeta mada moram naglasiti da ovaj propust morate tražiti okom skidajući kupolu ili okrenuti maketu naopako; iz normalne perspektive promatranja bilo tlocrtno ili u visini oka isti je nemoguće zamijetiti pa bi bilo bolje ni ne razmišljati o tome.



Ne znam što da više napišem; početni osjećaj da dobivamo nešto staro polako je blijedio pred neospornom kvalitetom makete i u trenutku dobre volje i nakon gutljaja kave čovjek shvati da makete barem što se plastike tiče i nisu pretjerano napredovale od devedesetih godina prošlog stoljeća, barem je ova maketa tome dokaz.
Mada ne predstavlja vrh, pristojno napravljena u OOB izdanju maketa može stati bez srama uz bok bilo kojem novom kalupu, bilo da je riječ o sličnom vozilu u ,,Tamiya" izdanju ili ičem drugom.
Po trenutnom tečaju najdraže valute drži se negdje oko psihološke barijere od dvjesto i sitno kuna ukupnog nabavnog troška što je OK a neumjesno je sada raspravljati dali bi trebala koštati manje.
Možda ću stoga ponekog iznenaditi ako na kraju kažem da neka maketar kome vozilo ne predstavlja ništa drugo doli još jednu maketu radije izabere novu ,,Tamiyu" koja je uz malo sreće u nekim internet shopovima beznačajno skuplja a obiluje mnogim dodatcima na koje su današnje generacije (eh...) navikle a donosi uz ostalo i dva člana posade.
Slična situacija će se vjerojatno ponoviti i sa reizdanjem "Sherman Firefly" i već na tržište izbačenim "M-26 Pershingom"; naime, ,,Tascin" odnosno ,,Tamiyin" model u potonjem slučaju bolje su makete pa sad kako volite...
No, kao što postoje ljudi koji žele imati sve inačice ,,Tigera" ma kako ostalima to bilo neshvatljivo, tako postoje i oni koji isto žele i sa JS-2, stoga će kupiti dva primjerka ove makete ne razmišljajući mnogo o možebitnim propustima i nedostacima.
Netko drugi će kupiti jer voli ,,Dragon" i kad postoji bolja maketa a treći slučajno...i svi će biti više nego zadovoljni...

Živjeli!

Ps. recenzija je već napisana pa molim moderatore da ne zamjere na originalnoj veličini fotografija. Optimizirane su svejedno kako kolege sa sporijom vezom ne bi imali problema.

Pozdravljam sve, Momchu i @kija posebno